Dr. Munir Drkić dobitnik ovogodišnje Internacionalne nagrade Farabi

dr-munir-drkic-dobitnik-ovogodisnje-internacionalne-nagrade-farabi

U nedjelju, 14.01.2018. u Teheranu je, u prisustvu predsjednika Islamske Republike Iran Ruhanija, održana završna manifestacija dodjele ovogodišnje Internacionalne nagrade Farabi. Od ukupno 4383 djela pristigla na ovogodišnji, deveti po redu konkurs za Farabijevu nagradu, nagrađeno je 27 iranskih i 6 stranih autora.

Među laureatima je i doc. dr. Munir Drkić sa Katedre za perzijski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, saradnik Centra za napredne studije u Sarajevu.

Drkić je Farabijevu nagradu dobio za knjigu Višejezičnost u Mesneviji Dželaluddina Rumija čiji je izdavač Naučnoistraživački institut „Ibn Sina” u Sarajevu u suradnji sa Filozofskim fakultetom Univerziteta u Sarajevu. Knjiga je ustvari prilagođena inačica Drkićeve doktorske disertacije odbrnajene na spomenutom Fakultetu.


Mesnevija Mevlana Dželaluddina Rumija počinje ovim distihom: Poslušaj naj ovaj što kazuje, Na odvojenosti on se žali, tuguje. Mesnevija nam pripovijeda o odvojenosti među ljudima, i odvojenosti čovjeka od Boga, otrgnutosti od vlastitoga iskona koja prouzroči sve naše silne polemike, sukobljenosti i izazove u čovjekovoj životnoj priči. Ta udaljenost od korijena, od iskona, jeste i proces i događaj, incident koji se događa sukcesivno, svakoga trenutka. I za svaki taj trenutak odvojenosti čovjeku valja tražiti lijeka. To je Mevlanina poruka kojom je protkana Mesnevija. Mevlana nas stalno poziva na slušanje, ponekad insistirajući na šutnji kao najprodubljenijem vidu slušanja. On o jeziku govori kao o prepreci čovjekovom razumijevanju te, stoga, naglašava potrebu da ljudi budu srcima svojim vezani, a ne jezikom, pozivajući na prevazilaženje jezičkih barijera, na poniranje kroz opne i ljuske u samu srž zbilje. Metar, rimu, poeziju uopće, kao i sema i vedžd, Mevlana ovdje podređuje svojemu pripovijedanju. Za svoje pripovijedanje stvara prostornu i vremensku dimenziju, e da bi ono postiglo svoju krajnju svrhu. On je u Mesneviji prije svega pripovjedač, pa je i jezik Mesnevije pripovjedački za razliku od drugih njegovih djela gdje ga više vidimo kao teozofa (Fihi ma Fihi) ili lirika gazelskog izraza (Diwan-e Šams).

No, ovdje se nameće pitanje same svrhe pripovijedanja. Tačnije, nije li ono samo prolegomena kojom Mevlana nastoji pripraviti slušatelja za primanje mudre poruke koju ona navješćuje i koja dolazi kasnije? Jesu li njegove pripovijetke kao plod njegove odnjegovane i profinjene kreativne imaginacije tek uvertira u poruku mudrosti, poruku koja se može dokučiti i sagledati ljudskim umom u sferi realnoga? Kakogod, knjiga dr. Munira Drkića hvalevrijedan je pokušaj odgovora na zapitanost o jeziku, odnosno višejezičnosti Rumijeve Mesnevije. 

Komentariši