ROHINJE – Nasukani na bešćutnost domovine i svijeta

rohinje-nasukani-na-bescutnost-domovine-i-svijeta

Tokom cijelog mjeseca maja svjetski su mediji donosili potresne slike „ljudi s broda“ – naziv koji su novinari skovali za oko 25.000 prognanika iz Mjanmara i Bangladeša koji su na emigrantskim brodovima preko Malajskog prolaza i Andamanskog mora pokušali izbjeći strašnim sudbinama svojih sunarodnika i dospjeti nadomak luka nade u Indoneziji, Maleziji ili Tajlandu. Međutim, ostali su zarobljeni na brodovima, bez vode, bez hrane, bez lijekova, bez pomoći i – bez mogućnost da se bilo gdje iskrcaju. Iako su primile dosta prognanika, zemlje u koje su se prognanici zaputili odbile su prihvatiti sve njih i tako je započela jedna od najstrašnijih izbjegličkih kriza novijeg vremena.

Ljudi sa brodova

Najveći broj „ljudi sa broda“ pripadnici su Rohinja naroda, naroda koji je do unazad tri godine bio skoro nepoznat široj svjetskoj javnosti. Prema podacima UNHCR‑a, od januara do marta 2014. je „prokrijumčareno“ preko 87.000 Rohinja u Indoneziju i Maleziju. I oni su bili izgladnjivani, zlostavljani, čak i zarobljavani u Tajlandu, odakle su krijumčari za njih tražili otkupninu. Rohinje već dugo stradaju, a o njima se vrlo malo zna.

Pripadnika naroda Rohinja ima između 1,5 milion i dva miliona, od čega najveći broj, njih oko 800.000, živi u Mjanmaru (nekada Burma). Negdje do pola miliona ih živi u Bangladešu, a ostali u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu, Tajlandu i Maleziji. U Mjanmaru – svojoj maćehinskoj domovini – nisu priznati kao posebna etnička grupa: vlast i danas tvrdi da ne postoji nikakav narod Rohinja, već da se radi o Bengalcima koje je britanska kolonijalna vlast naselila u 19. stoljeću.

Međutim, nauka, historija, objektivne činjenice, međunarodne organizacije za ljudska prava i svjetska politička javnost kažu drugo: Rohinje su poseban narod, autohton u mjanmarskoj državi Rakhajn (Arakan). Naselili su se ondje i prije 15. stoljeća, govore zasebnim rohinja jezikom i muslimani su, a etnički su srodni Bengalcima i burmanskim Indijcima. Prema jednom škotskom naučniku koji je u 18. stoljeću izučavao jezike Burme, i samo ime „Rohinje“ na njihovom jeziku znači „starosjedioci Arakana“, ali Rohinje su sklone vjerovati da im ime potječe od arapskog „rahma“, Božiji blagoslov.

Arakan je na zapadu Mjanmara, graniči sa Bangladešom i u vrijeme doseljavanja prvih muslimana u 14. stoljeću, bio je nezavisno kraljevstvo. Arakan je doživio snažan uticaj islamske kulture, a arakanskim budističkim kraljevima su bili uzori mogulski sultani. Višestoljetnu koegzistenciju budista i muslimana Arakana krajem 18. stoljeća prekinuli su budistički Burmanci sa juga zemlje: osvojili su Arakan, pobili skoro svo muško muslimansko stanovništvo, a ono što je preživjelo, prognali u Bangladeš. Od tada počinje i više stoljeća traje progon muslimana Rohinja iz Arakana i drugih burmanskih pokrajina, koji povremeno poprima formu genocida.

Mjanmar, domovina-maćeha

Država Mijanmar je kod nas, a i u svijetu poznatija po starom nazivu Burma. Oba su naziva izvedena od imena naroda Bamara, ili Burmanaca. Ime „Mjanmar“, koje nosi od 1989. godine, osporava se i u samoj ovoj državi, ali ga je u svijetu većina država i medija prihvatila. Izuzetak su Britanci, Kanađani i Amerikanci koji još ustrajavaju na imenu „Burma“.

Burmanci su se u dolinu rijeke Iravadi, koja je bila i jest geografska, ekonomska i kulturna kičma ove zemlje, naselili u 9. stoljeću. Njihov jezik i kultura, a i religija koju su prihvatili – teravada budizam – postali su dominantni u zemlji koja je danas etnički, kulturno i religijski vrlo šarolika: oko 135 etničkih grupa živi i 108 različitih jezika se govori u Mjanmaru. Većina etničkih grupa sljedbenici su budizma. Od preko 50 miliona stanovnika ove zemlje, budista je oko 80 procenata, kršćana oko sedam, muslimana četiri procenta. Iako je u dalekoj burmanskoj prošlosti hinduizam bio većinska religija, danas je u Mjanmaru svega dva procenta pripadnika ove religije.

Burma je prošla stogodišnji period britanske kolonijalne uprave, okončan 1948. godine. Nezavisnost je stekla 1962, a od tada je na vlasti vojna hunta. Generali su se 1988. samo politički maskirali u Burmansku socijalističku partiju i vladali u jednopartijskom sistemu po uzoru na sovjetski. Burmu, zemlju bogatu dragim kamenom, naftom i gasom, korumpirana vlast, izolacija i godine stagnacije doveli su među najsiromašnije zemlje Jugoistočne Azije.

Međutim, ono po čemu je Mjanmar poznat, ili bolje reći ozloglašen, je grubo kršenje ljudskih prava u ovoj zemlji. Prinudni i dječiji rad, porobljavanje i trgovina ljudima, oduzimanje zemlje i prava na kretanje, uskraćivanje državljanstva, nepriznavanje etničke pripadnosti, te seksualno ropstvo je nešto što pogađa Rohinje, ali i druge etničke i vjerske zajednice Mjanmara. I kršćanski dio naroda Kačin sa sjevera zemlje za svoje stanje, a zbog vojnih i administrativnih pohoda države protiv njih, počinje koristiti riječ „genocid“. Međutim, obespravljenost i zločini protiv Rohinja takvih su dimenzija da se u procjenama međunarodnih organizacija za ljudska prava gotovo jednoglasno oni označavaju kao „najprogonjeniji narod na svijetu“.

Najprogonjeniji na svijetu

Burma je 1982. donijela Zakon o državljanstvu, po kojem se Rohinje ne smatraju državljanima Burme. U njihovim izvodima iz matične knjige rođenih ne može stajati mjesto rođenja i oni u praksi ne mogu dobiti državljanstvo Mjanmara, što je Amnesty International ocijenio kao nedvojbenu diskriminaciju, čime je ova država prekršila svoje obaveze članice UN‑a.

Zastava naroda Rohinje
Zastava naroda Rohinje

Da bi prijavili rođenje ili smrt člana porodice, Rohinje plaćaju posebne takse. Da bi se vjenčali moraju dobiti dozvolu vlasti; iznosi tih taksi su toliki da ih tjeraju u susjedni Bangladeš da se tamo vjenčavaju, ali ni Bangladeš nije baš obećana zemlja. U Mjanmaru samo Rohinje za svoje posjede plaćaju tako visoke poreze vrlo brzo postaju bezemljaši.

Vojni režim Mjanmara već decenijama zabranjuje Rohinjama da izaberu mjesto življenja. Da bi otputovali iz sela u selo, do grada, Rohinje su morale pribavljati posebna odobrenja; pravo na kretanje im je iz godine u godinu sve više ograničavano, tako da je postalo gotovo nemoguće zaposliti se i raditi, dobiti odgovarajuću ljekarsku pomoć, itd. čime je Mjanmar prekršio više članova Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Rohinjama je uskraćivano i pravo na visoko obrazovanje: studenti su odustajali od daljeg školovanja ili pokušavali otići iz zemlje. Sve češće su vojne vlasti stavljale Rohinje pred mučan izbor: da postanu budisti ili da se isele. Nastavljalo se etničko čišćenje zbog kojeg je još 1978. oko 200.000 Rohinja prebjeglo u Bangladeš.

Prinudni rad je u Mjanmaru uobičajena praksa, ali je u slučaju Rohinja poprimio forme koje graniče sa robovlasničkim odnosom države prema toj manjini. Bez primjera u svijetu i možda najciničniji potez države u projektu raseljavanja Rohinja bila je izgradnja tzv. „sela po modelu“, namijenjena za naseljavanje budista-Burmanaca. Ta su sela na vlastitoj zemlji koji im je konfiskovala država, prinudnim radom gradile sâme Rohinje! Država im je oduzela i obradivu zemlju i dodijelila porodicama koje je naselila u ta sela. Država im je oduzela gotovo sva prava.

Možete se samo moliti

Kršenja ljudskih prava su prije tri godine dosegla tačku usijanja. Svijet tada saznaje za smaknuća bez suđenja, proizvoljna hapšenja i mučenja, silovanja trudnica, rušenja džamija, grobalja i vjerskih škola koja se već godinama dešavaju. Rohinje su ostajale bez domova, bez zemlje, bez nade i postepeno smještane u izbjegličke kampove, prenapučene, bez osnovnih uvjeta za život, sa nedovoljno hrane, bez medicinske skrbi, bez ičega. Praktično su sačuvali samo gole živote.

A neki nisu ni život. Sukobi sa arakanskim budistima su učestali. U maju 2012. trojica Rohinja silovali su i ubili mladu arakansku budistkinju. Uslijedilo je nasilje golemih razmjera u kojima su Rohinje dovedene do ruba istrebljenja. O tome je organizacija Human Righst Watch u aprilu 2013. napravila vjerovatno najsistematičniji među svim izvještajima o stanju ovog naroda pod naslovom „Sve što možete činiti je – moliti se: Zločini protiv čovječnosti i etničko čišćenje Rohinja muslimana u burmanskoj državi Arakan“. U izvještaju se kaže da su počev od juna 2012. godine „napade na muslimanske zajednice naroda Rohinja i Kaman koje su organizirali, podsticali i vodili arakanski politički partijski operativci, budistički monasi i obični Arakanci, povremeno direktno podržavale državne vojne snage. Muškarci, žene i djeca Rohinja su ubijani, sahranjivani u masovnim grobnicama, a njihova sela i naselja sravnjena sa zemljom.“

Ova organizacija kaže da su arakanske lokalne vlasti i prije ovih zbivanja raspirivale mržnju protiv Rohinja i otvoreno vršile pritisak na njih da se iseljavaju. Čak je i predsjednik Mjanmara, Thein Sein, pozivao „ilegalne“ Rohinje da se iseljavaju u „treće zemlje“. U izvještaju se navodi da je u oktobru 2012. u selu Yan Thei masakrirano 70 Rohinja. I druge organizacije izvještavaju o masakrima, o stotinama, pa i hiljadama ubijenih Rohinja te i naredne godine i oko 140.000 prognanih. Satelitski snimci koje je HRW pribavio dokaz su da je na hiljade domova Rohinja spaljeno ili srušeno. Među zločinima koje je HRW dokumentirao su ubijanja, nasilna premještanja i deportacije stanovništva, progon. Pronalaze se masovne grobnice stradalih Rohinja, među prvima ona u blizini kampa Sittwe. Kada je u očaju, bespomoćan, jedan Rohinja zatražio zaštitu čak od mjanmarskog vojnika, ovaj mu je odgovorio: „Sve što možete učiniti je moliti se.“

Daleko je svijet

U Mjanmaru nije bilo nikoga ko bi se digao u odbranu ove napaćene manjine. Međutim, tužna je činjenica da zločine protiv Rohinja nije osudila ni mjanmarska disidentkinja, višegodišnja zatočenica tamošnjeg režima i dobitnica Nobelove nagrade za mir, Aung San Suu Kyi. Njenu šutnju su kritikovali nobelovci Dalaj Lama i Desmond Tutu, kao i brojni svjetski mediji. Međutim, do majske krize emigrantskih brodova, osim pojedinih međunarodnih organizacija, malo ko u svijetu je išta znao, još manje poduzimao da im se pomogne. Zanimljivo je da je usamljeni protest protiv kršenja ljudskih prava u Mjanmaru, i to na podsticaj organizacije Human Righst Watch, došao od nekoliko svjetskih draguljarskih kuća, poput Tiffanyja, Cartiera i Bulgarija, koje su odbile kupovati drago kamenje iz ove zemlje. Inače, sve se svodilo na poneku vijest o aparthejdu nad „tamo nekakvim“ Rohinjama.

Tek kada su strašne slike Rohinja koji na brodovima umiru od žeđi i gladi preplavile medije, uslijedile su reakcije svjetskog političkog establišmenta, i to veoma različite: australijski premijer Abbot je rekao da njegova zemlja neće uraditi „apsolutno ništa“, dok su SAD obećale pomoć u „raseljavanju“. Osude su pljuštale sa svih strana, ali i prebacivanje odgovornosti za Rohinje, od zemlje do zemlje. Najemotivnije reakcije došle su od afričkih muslimana, a zapadnoafrička zemlja Gambija se ponudila da primi sve preostale izbjeglice. Poznati intelektualci, vjerske vođe i dobitnici Nobelove nagrade su na posebnoj konferenciji u organizaciji Norveškog odbora za dodjelu ove nagrade pozvali da se rješenje nađe u Mjanmaru.

Rohinje, po ocjenama njihovih političkih vođa, zapadaju u duboku krizu identiteta. Rakhajn (Arakan) je njihov zavičaj i vole ga. Ali, pošto ih vlast tamo ne želi, po riječima jednog prognanika, otići će, brodovima, u zemlju koja ih prihvati. A brodovi sa prognanicima koje niko ne želi zastrašujuće podsjećaju na brod St. Louis kojim je 1939. iz Njemačke put Kube izbjeglo 915 Jevreja koje nisu htjele primiti ni Kuba, ni Amerika, ni Kanada. Prihvatilo ih je nekoliko evropskih zemalja: sa početkom rata više od trećine ih je završilo u njemačkim logorima smrti. Gdje će završiti Rohinje sa brodova? Hoće li naći tlo saosjećanja ili će zauvijek ostati nasukani na bešćutnost svoje domovine i svijeta?

Hronologija stradanja Rohinja

kraj 18. stoljećaBurmanci-budisti sa juga zemlje pobili skoro svo muslimansko stanovništvo Arakana.
za vrijeme drugog svjetskog rataPoslije povlačenja Britanaca iz Burme, Japanci, skupa sa Burmancima, ubili u masakrima, mučili i silovali na hiljade Rohinja.
1978.U etničkom čišćenju koje je pokrenula država Burma 207.172 Rohinja prebjeglo u Bangladeš.
1991-1992.U novom valu etničkog čišćenja, u Bangladeš prebjeglo 250.000 Rohinja. Nakon repatrijacije u Burmu, u Bangladešu ostalo 21.500 izbjeglih Rohinja.
1997.Na hiljade budističkih svećenika vodilo napade na džamije, radnje i kuće muslimana u pokrajini Mandalay.
jun 2012.U sukobima Burmanaca-budista i Rohinja-muslimana ubijeno nekoliko desetina i raseljeno 90.000 Rohinja.
oktobar 2012.U sektaškom nasilju u Arakanu srušeno devet muslimanskih naselja i raseljeno 35.000 ljudi, uglavnom muslimana.
oktobar 2012.U selu Yan Thei masakrirano 70 Rohinja.
od juna do oktobra 2012.Prema podacima Human Righst Watcha, od početka sukoba ubijeno 167 i raseljeno 140.000 Rohinja.
mart 2013.U sukobima budista i muslimana u gradu Meikhtila u mjanmarskoj provinciji Mandalaj ubijeno 40 ljudi i raseljeno 12.000 muslimana.
maj 2013.U antimuslimanskom nasilju u pokrajini Šan srušena džamija, muslimansko sirotište i raseljeno 1.400 muslimana.
januar 2014.Budisti, stanovnici i policija u Du Che Yan Tar selu ubili 40 Rohinja, muškaraca, žena i djece.
od januara do marta 214.Prema podacima UNHCR‑a, na emigrantskim brodovima za Maleziju i Indoneziju prokrijumčareno, odvezeno u Tajland, pa zlostavljano oko 87.000 Rohinja.
od januara do maja 2015.Brodovima prema Maleziji, Indoneziji i Tajlandu krenulo 58.000 Rohinja i drugih burmanskih muslimana. Za oko 25.000 prognanika, na šest brodova, odbijeno iskrcavanje – bez vode, hrane i lijekova prošli najgoru izbjegličku krizu novijeg doba.

Autor: Azra Mulović

Tekst objavljen u IIN “Preporod” od 15.6.2015.