Samedin Kadić: “Pobožnost bez konflikta licemjerstvo je i konformizam”

samedin-kadic-poboznost-bez-konflikta-licemjerstvo-je-i-konformizam

Dvije su knjige povod za razgovor sa Samedinom Kadićem. I obje su njegove. O njima smo najviše i razgovarali, odnosno o tome šta one govore o nama prošlim i nama sadašnjim, našim temama kakve su medresa, čaršija, patrijarhalna porodica, šehidi, jetimi, a koje rijetko propitujemo.

Piše: Nedžad NOVALIĆ (novovrijeme.ba)

 

U vremenu u kojem je objavljivanje knjige svojevrstan incident, u samo nekoliko dana Vi ste objavili dvije. Dario Džamonja je na pitanje “zašto pišeš?” odgovarao: “Jer od toga živim.” Danas kad je od pisanja gotovo nemoguće živjeti, šta odgovorite kad Vas to pitaju?

Samedin KadićČista je koincidencija da sam u nekoliko dana objavio dvije knjige. Razlozi su tehničke prirode, a zapravo između njih je period od dvije godine. Ne bih se složio s tvrdnjom da su danas knjige incident. Svi pišu knjige, ne znam šta je razlog toj općoj grafomaniji. Kundera je možda dao neke odgovore u “Knjizi smijeha i zaborava”. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste mnoštvo knjiga o drugim knjigama. Cijela industrija sekundarne literature stoji između čitaoca i originalnog teksta. Mnogo je, dakle, knjiga oko nas i originala i medijatiziranih tekstova, no, ne treba gajiti iluzije o tome da sve imaju ogroman značaj. Nemaju velik utjecaj na stvarnost, ne pokreću procese, ne oblikuju presudno emocije i ideje, ne potiču druga kvalitetna, kreativna čitanja. Čak ni Nebeske knjige. Međutim, ako se izbirikate, od knjiga se može platiti kirija.

 

Poznato je da većina pisaca ne voli, odnosno, da budem određeniji, mrzi odgovarati na pitanje koliko u romanu i likovima koje kreiraju ima autobiografskog. Međutim, oni koji poznaju Vas i Vašu biografiju, nakon čitanja “Paučine” vjerovatno će Vam postaviti to pitanje. Koliko je osobno iskustvo bilo važno za nastanak “Paučine”?

Na jednom mjestu Bukowski kaže: “Treba mnogo očajanja, nezadovoljstva i razočarenja da se napiše nekoliko dobrih pjesama. Nije to za svakoga, bilo da ih piše ili čak da ih čita.” “Paučina” je puna trauma i idiosinkrazija s kojima sam na neki način pokušao izaći nakraj. Prije svega, traumom rata i jetimstva. Potom traumom postdejtonske Bosne. ‘Osobno iskustvo’ je vrlo razuđena sintagma koja može označavati konkretne događaje, ali i bijedu ljudske intime. Ključno je s koliko poštenja prilazite tom osobnom iskustvu, svojim utvarama i avanturama. Naravno, ima dosadnih pisaca koje poželite nazvati i upitati ih je li im se ikad išta desilo.

 

U javnosti se već pojavilo nekoliko kritičkih prikaza. Nećemo ništa reći ako kažemo da je kritičar uvijek u boljoj poziciji u odnosu na pisca. No, kako gledate na dosadašnje kritike i reakcije na “Paučinu”?

Objaviti bilo kakvu knjigu je hrabar čin jer se razotkrivate pred javnošću. Kod kritičara je to razgolićavanje još primjetnije. On/ona, za razliku od pisca, mora dati stav. On/ona pokazuje zna li ili ne zna čitati. Je li korumpiran/a ili neovisan/a? Je li pod jarmom ideologije ili je slobodan. Kritičar se, za razliku od pisca, svrstava. Šta reći za kritičara koji za šund kaže da je remek-djelo? Ili onoga koji ne prepozna dobrog autora? Ne postoje objektivna, nepristrasna čitanja. Mi uvijek dolazimo, kako je to primijetio Gadamer, s nekom predrasudom, pri čemu riječ “predrasuda” nema vrijednosno negativno značenje. Zadovoljan sam odjekom “Paučine”, pogotovo zato što izdavač nije uložio poseban trud u njenu promociju. Uvijek ima zlonamjernih čitanja, od toga se ne može pobjeći. Lično mi je bio najvažniji sud mog prijatelja Huseina Haskovića.

 

“Paučinu” možemo iščitavati i kao svojevrsnu kritičku refleksiju spram vlastite (bošnjačke, sarajevske itd.) kulture i svakodnevnice. Koliko nam nedostaje autorefleksija koje bi bile izražene kroz književnost?

U “Paučini” se dekonstruira velik broj omiljenih bošnjačkih tema kakve su majka, šehid, medresa, bajram, domovina, ramazan, čaršija. Da budem precizan, dekonstruira se odnos koji ova kvazielitistička kultura ima prema nabrojanim temama. Krenimo redom. Bošnjačka majka je nakon muževljeve pogibije morala kompenzirati nedostatak autoriteta u porodici i pod tom se objektivnom prinudom transformirala u strašnu figuru Oca. Jetim ne samo da ostaje bez oca, on ostaje i bez majke kod koje se uvijek sklanjao dok je ‘pravi’ otac bio živ. Taj hibrid je groteskan, jer majka nikad ne može biti otac.

Druga velika tema: šehid. Je li olahko dao glavu, je li trebao razmišljati o djeci? Je li svoj džennet platio dunjalučkim džehennemom svoje porodice? Otišao je među hurije, a djecu ostavio u purpuru stida. Jetim ne samo da ne uživa u patriotskom dekoru bajrama, on doslovno mrzi bajrame jer tada dolazi do izražaja krnjavost njegove porodice. Ta krnjavost je bolnija jer se na bajram svi šepure u svojoj suverenoj, nezavisnoj, porodičnoj cjelovitosti. Nema ovdje nikakvog samosažaljenja, nikakvog naricanja.

Naprotiv. Riječ je o krajnje trezvenom, smirenom suočavanju. U međuvremenu, jetimi su odrasli i u postdejtonskoj Bosni postaju jedan drugome vuk, iako su im očevi poginuli za istu stvar. U tom je smislu “Paučina” mučna knjiga. Onog koji moralizira o ovoj temi mogu samo upitati: “Pametnjakoviću, je li ti iko poginuo u porodici?”

 

Pratimo li razvojnu liniju od “Penelopinog veza” do “Paučine”, nekoliko elemenata ostalo je nepromijenjeno: čaršija i medresa geografski znatno određuju obje knjige, islam i to onaj “lokalni” je kulturološka nit uz često prisutan sarkazam. Zamjeraju li Vam zbog tog sarkazma koji nekad zna biti oštrica koja secira bolesno tkivo društva u kojem živimo?

Glavni lik “Paučine” piše knjigu koja u radnoj verziji nosi naziv “Tautologije”. On smatra da čaršijsku stvarnost ne treba dodatno ironizirati, treba je samo prikazati onakvom kakva jeste. Ona je po sebi parodična. Tautologija je istovremeno i kritika, i ironija, i karikatura, i satira, koju je Lyotard nazivao “žanrom žanrova”, i parodija, koju je Nabokov opisao kao “posljednje utočište duha”.

U “Penelopinom vezu” pisao sam o Gazi Husrev-begovoj medresi kao o jednom povlaštenom metanarativu bošnjačkog naroda pokušavajući ga zarotirati prema malim pričama softi, onih koji su posljednji u jednoj monumentalnoj hijerarhiji. U “Paučini” je sve prikazano nešto radikalnije, sa sličnim ciljem rasredištenja. Ono što je i kod “Penelopinog veza” i kod “Paučine” važno jeste insajderska pozicija koja garantira vjerodostojnost. Nije, dakle, riječ o nekoj naručenoj kritici već o suočavanju s najvlastitijim zabludama.

 

Pisali ste o relacijama između književnosti i genocida i o tome da kao narod nismo iznjedrili književnost koja bi na ozbiljan način govorila o genocidu. U čemu vidite razlog za takvo što i mijenja li se išta u posljednje vrijeme?

Nedavno sam naišao na jedan tekst Hasana Kikića o bošnjačkim pjesnicima iz osmanskog perioda. Po njegovom mišljenju, Izuzev Kaimije, Ilhamije i još dva-tri pjesnika nepanegiričara, nema se tu mnogo šta probrati. Svi oni silni pobožni pjesnici samo su ili plagijatori ili poltroni. Pobožnost bez konflikta je licemjerstvo, konformizam, poza. Zaprepašćuje nesrazmjer između pobožnih i socijalnih tema u bošnjačkoj književnosti.

Nije normalno u logoru pisati o dženetskim pticama. Nakon genocida svaka se tema mora propitivati isključivo u političkom kontekstu, kao što je zapisao poljski pjesnik Zagajewski: “Mogu pisati o ptici samo ako je u kafezu. Drugo je kad pišemo o ovim temama, kako to činimo! Robujemo li matricama, jesmo li vjerodostojni, prelazimo li na stranu građe i, napokon, služe li nam ove teme za vlastitu promociju?

 

U knjizi “Politička geografija Hamida Dabashija” bh. javnost upoznajete s ovim iransko-američkim naučnikom. U uvodu za Dabashija kažete da je izgnanik iz američkog društva u smislu u kojem su izgnanici Said i Chomski. Zašto je naša javnost mnogo bolje upoznata s Saidom i Chomskim nego s Dabashijem?

Ne znam tačno odgovoriti na to pitanje. Ipak su i Said i Chomski stariji i popularniji autori od Dabashija. No, Dabashi jednako kritizira zvanične politike kako SAD-a tako i Islamske Republike Iran, pa se za njega vjerovatno ne nalazi novca u fondovima. Dabashi i jeste izgnanik zato što nema vezu ni s jednim centrom moći. Nasuprot izgnanicima stoje doušnici među muslimanskim intelektualcima koji pišu protiv islama i muslimana sarađujući upravo s tim centrima. Zanimljivo je da Dabashi kao doušnika označava i Sejjida Valija Reza Nasra, koji je zadužen za raspirivanje sukoba na sunitsko-šiitskoj matrici. Nedavno sam čitao intervju s njim u Vašim novinama.

 

Koje su to osnovne ideje i razmišljanja Dabashija s kojima bi se bosanskohohercegovački čitaoci trebali upoznati?

Na pisanje ove knjige odlučio sam se na prijedlog dr. Ahmeta Alibašića, direktora Centra za napredne studije iz Sarajeva. Cilj je bio napraviti vodič kroz djelo ovog polivalentnog autora. Tokom istraživanja i pisanja knjige CNS i njegov direktor dr. Alibašić pružali su mi i finansijsku i moralnu podršku i ovom prilikom im se zahvaljujem. Temeljni Dabashijev geopolitički stav jeste dijalektičko izmirenje Zapada i islama. Kapital je globalizirao i decentralizirao svijet pa Zapad, kardinalni sagovornik muslimana, više ne postoji.

Islam, onaj koji svoj identitet u posljednjih više od dvije stotine godina izgrađuje u dijalogu sa Zapadom, i dalje to, nažalost, čini (putem rasprava svojih intelektualaca poput Abdulkarima Sorousha ili Tariqa Ramadana). U analizu intrigantne pojave samoubilačkog nasilja uključio sam sjajno djelo Talala Asada “On Suicide Bombing” (2007) na koje se poziva Dabashi u analizi ovog fenomena, fokusirajući se na značenje tijela koje eksplodira u masi.

Interpretirajući globalno stanje iz perspektive kraja postkolonijalizma i globalnog kapitala, Dabashi ovaj “monolog islamizma” naziva jednim od ključnih paradoksa koji opterećuju muslimanski svijet. Šta znači biti musliman u savremenom svijetu danas kad je Zapad, najvažaniji sagovornik islama, iščezao, a istovremeno se može konstatirati određen stepen transformiranja muslimana u “homo sacera”, biće koje se može likvidirati bez odgovornosti.

Kao put izlaza iz ove krize Dabashi zagovara povratak hiljadugodišnjem kosmopolitskom, predmodernom naslijeđu islama u kojem kolonijalne mreže modernističkih pojmova nisu opterećivale život i mišljenje. Tretirao sam također Dabashijeve opservacije o rekodifikaciji rasizma u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Evropi, rekodifikaciji koja je izvedena na temelju fundamentalne logičke pogreške u kojoj su određene kriminalne radnje jedne grupe muslimana uzete kao definitivne, neosporne, apsolutne istine o islamu kao svjetskoj religiji. Posljedica je da su “smeđi” postali “crni”, a muslimani jevreji.

Amerika nikad nije ušla u svoju postrasnu fazu, kako se činilo nakon izbora Baracka Husseina Obame za američkog predsjednika; rasizam je uz sve kratkotrajne transformacije američko-evropska konstanta. Ova rekodifikacija omogućena je opasnim, patološkim fenomenom “mjesnog doušnika” kojeg sam već pomenuo, bivšeg muslimana koji piše i djeluje protiv islama i muslimana u ime korumpiranih, zločinačkih, kvaziprosvjetiteljskih ciljeva.

U knjigu sam uvrstio i Dabashijeve refleksije o savremenim političkim previranjima u Iranu. Pojavu “Zelenog pokreta” nakon izbora 2009. godine i protesta koji su uslijedili pod sloganom “Gdje je moj glas?” Dabashi je vidio kao konačan zaokret od političke simulacije ka socijalnoj faktičnosti, zaokret koji je i kulturni i epistemološki koliko i politički. Islamska revolucija je potrošila svoj simbolički kapital i generacije traže nove, životnije forme.

Islamska teokracija održava stabilnost igrajući na kartu geopolitike regiona, ali istovremeno zanemaruje domaće probleme kakvi su represija i korupcija i tako gubi legitimitet. To je, prema Dabashiju, bio logičan slijed – kad je šiizam osvojio vlast, izgubio je vjerodostojnost. Vjera naprosto mora ostati u stanju oponiranja moći, jedino je tako autentična. “Zeleni pokret” probudio je duh protesta i inspirirao “arapsko proljeće” koje Dabashi analizira u okviru specifične hermeneutike javnog prostora. Ovaj autor uvjeren je da će doći do novog mapiranja svijeta; nove, slobodnije, pravednije geografije. I, napokon, u knjigu sam uključio i neke Dabashijeve refleksije o iranskoj kinematografiji.

Biografija:

Samedin Kadić rođen 1982. godine u Sarajevu. Završio Gazi Husrev-begovu medresu te Filozofski fakultet. Magistrirao je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Do sada je objavio nekoliko stručnih radova te sarađivao s različitim časopisima u zemlji i inozemstvu. Autor je knjiga “Penelopin vez” (o medresi i čaršiji), “Politička geografija Hamida Dabashija”, “Aporije biopolitike” i “Paučina”.

Izvor: //www.novovrijeme.ba