Ko je protiv „zapadnih vrijednosti“?

ko-je-protiv-zapadnih-vrijednosti

Prije nekoliko godina sam učestvovao u jednoj međunarodnoj konferenciji koja se bavila teškim pitanjima za „islamski svijet“ i za „Zapad“, te pitanjem kompatibilnosti „islamskih“ i „zapadnih“vrijednosti. Upravo je tako glasio naslov konferencije s tim da treba napomenuti da ovi pojmovi kod organizatora nisu bili ni pod kakvim navodnicima. Bilo je to vrijeme uspona i dominacije neokonzervativnog modela u međunarodnim odnosima, što se i na ovom skupu moglo osjetiti. Tada sam u oficijelnom dijelu konferencije kao i na marginama iste sa brojnim učesnicima, među kojima je bilo i zvučnih imena koja i danas kreiraju odnose onoga što nazivaju islamskim svijetom i Zapada, poput liberalnog turskog publiciste Mustafe Akyola i Michaela Rubina sa American Enterprise Institute –a, u pitanje dovodio samu podjelu svijeta po ovom obrascu.

Sjećam se da me je po završetku konferencije organizovane u nekadašnjem parlamentu Čehoslovačke, jedan katolički svećenik, i pored svega rečenog tog dana, za večerom pitao šta ja mislim šta je to u islamskom učenju što sprječava muslimane da prihvate zapadne vrijednosti. Nisam znao odakle da počnem jer mi je i u samom pitanju kao i naslovu teme koja mi je dodijeljena da je obradim nekoliko sati ranije, mnogo toga bilo sporno. Pošto mi se činilo da ni mjesto niti ambijent nisu bili adekvatni za duboke rasprave od „kalu bela“ i za ponavljanje, upitao sam svog sagovornika da mi kaže kojim to tačno zapadnim vrijednostima muslimani, po njegovom mišljenju, trebaju da se prilagode. S obzirom da dolazim iz Bosne gdje „zapadnu civilizaciju“ i „zapadne vrijednosti“ nikada do sada nisam smatrao stranim i a priori neislamskim, nije mi bilo jasno da li je zapadna vrijednost, npr., zalagati se za zabranu kontracepcije i abortusa ili biti protiv nje. Na taj način sam mu pokušao reći, ono što sam govorio čitav dan, a to je da ne postoji jedan Zapad kao što ne postoji ni jedan monolitan islamski svijet pa ako hoćete ni jedan jedinstven obrazac tumačenja, življenja i praktikovanja islama. Te da smo samom temom konferencije i njegovim pitanjem upali u opasnu generalizaciju.

Pretpostavljao sam ja da on misli prije svega na ideje slobode, prava izbora, demokratije, poštivanja ljudskih prava, ali jednostavno se nisam htio pomiriti s implikacijama njegovog pitanja da su to„zapadne“ vrijednosti i u svom izlaganju sam naveo primjere iz islamske tradicije koji su pokazali da, ono što nazivaju temeljnim ljudskim pravima, i u tradicionalnom islamskom pravu ili Šerijatu predstavljaju zaštićene vrijednosti koje društveni i državni propisi moraju, barem teoretski, štititi u svako vrijeme i na svakom mjestu (referirao sam se na Šatibijev koncept darurijata ili viših ciljeva Šerijata: pravo na slobodu vjere, život, imetak, potomstvo i razum i čast).

Pokušao sam objasniti da mnoge od tih vrijednosti koje nazivaju zapadnim, među kojima su i akademske slobode, tolerancija i suživot različitih religija, Evropa duguje upravo muslimanima i španskom ili andaluskom modelu multikulturalnog društva. Generalizacija u koju su namjerno ili ne upali neokonzervativni ideolozi tada, ali i mnogi drugi danas, stvara više problema neko što ih rješava i ne samo da zanemaruje historijske činjenice, bitne elemente islamske kulture i civilizacije i njihov doprinos onome što nazivamo zapadnim vrijednostima, nego na tragu orijentalnog diskursa izjednačava islam i muslimane i isključuje pripadnike islama kao ne-evropske i Drug,e a sve s ciljem stvaranja osnove za neke, ne daj Bože, nove progone i ratove. Istovremeno ona na silu homogenizira čitav zapadni svijet namećući mu jedan sistem vrijednosti kao apsolutan i jedni prihvatljiv.

 

Desničarski paradoks

Međutim, zanimljivije od ovog isforsiranog sukoba pod svaku cijenu između islamskih vrijednosti i Zapada jesu paradoksi u koje upadaju upravo oni koji sebe smatraju najvećim zaštitnicima „zapadnih vrijednosti“ i borci protiv „islamske prijetnje“. To je izvrsno primijetio Dr. Marko Attila Hoare u svojoj studiji u kojoj istražuje balkanske inspiracije norveškog teroriste Breivika naslovljenom sa „Anders Behring Breivik, Balkan i nova evropska krajnja desnica“. Ovaj historičar i profesor na Fakultetu za umjetnost i društvene znanosti Kingston University-ja u Londonu primjećuje kako Breivikova djela jesu izuzetak, ali njegovi stavovi nisu.

Dr. Hoare podsječa svoje čitaoce kako Breivik i njegovi istomišljenici smatraju da imigracija, a posebno muslimanska, uz multikulturalizam i političku korektnost, predstavljaju smrtnu opasnost po evropsko i zapadno društvo. Oni koji imaju takva gledišta često ih opravdavaju kao “pro zapadna”, ali tako da je “Zapad” suprotstavljen “islamu”, kao da su to dvije nespojive krajnosti. U stvarnosti, istina je sasvim suprotna: moderna evropska civilizacija je izgrađena na temeljima koji su i islamski, koliko su i kršćanski, jevrejski, paganski i drugi. Prosvjetiteljstvo je podiglo jednu Evropu u kojoj su sektaški religijski animoziteti, karakteristični za predprosvjetiteljski period, mogli biti prevaziđeni; moderne zapadne liberalne i sekularne vrijednosti utemeljene su na principima religijske tolerancije. Daleko su oni od toga da budu “pro zapadni”- nastavlja Hoare i piše: „Naši savremeni desničarski islamofobi, u nastojanju da ponovo raspale vjerske podjele između kršćana i muslimana koje su karakterizirale predprosvjetiteljsku Evropu, ustvari odbacuju zapadnjačke vrijednosti u korist predzapadnjačkih vrijednosti. Tokom za njih uspješnog Bečkog rata 1683 1699. protiv Osmanskog carstva, austrijske habsburške vojne snage su poklale, opljačkale, protjerale ili nasilno preobratile u kršćanstvo muslimansko stanovništvo na mađarskim i hrvatskim teritorijama koje su osvojile, i koje su nasilno deislamizirane; Austrijanci su spalili osmanski bosanski grad Sarajevo do temelja. Pobjeda koju su poslije, 1737. godine izvojevali osmanski Bosanci nad habsburškim snagama kod Banje Luke, spasila je bosanske muslimane od uništenja koje bi austrijsko osvajanje Bosne donijelo. Međutim, kada je habsburška Austrija konačno okupirala Sarajevo i Bosnu 1878., ona je zaštitila muslimansko stanovništvo i ispoštovala islamsku vjeru. Naime, Evropa je u međuvremenu doživjela Prosvjetiteljstvo. U predprosvjetiteljsku Evropu danas s nostalgijom gledaju islamofobni desničari; u nešto što simbolizira ime jednog antiislamskog bloga koji koristi govor mržnje Kapije Beča, bloga nazvanog po osmanskoj opsadi Beča 1683., a koji Breivik citira s odobravanjem. Zato Breivikovo opsesivno demoniziranje Osmanlija kao “drugih” i njihove historije potječe čak iz srednjeg vijeka“. I ovo je lucidno zapažanje dr. Hoarea je, možda, još jedan primjer ne samo paradoksalnosti nego i opasnosti forsiranja razlika umjesto traganja za onim što nam je zajedničko.

 

Postoji li muslimanski svijet?

Možda su baš zbog straha da ne upadnu u zamku iste generalizacije, brojni autori u svijetu bili kritični prema obraćanju predsjednika Obame, iako su zdušno podržali njegovu gestu i sadržaj onoga što je rekao, kada se netom po preuzimanju funkcije u Kairu obratio „muslimanskom svijetu“. Naime, mnogi u muslimanskom svijetu ne žele da se međunarodna politika sa njihovom državom gradi na činjenici da su oni muslimani. Za njih je vjera stvar pojedinca i oni žele da se sa njima razgovara kao sa narodima i državama, a ne vjerskim zajednicama. To, prema njihovom mišljenju samo jača utjecaj islamista i upravo je u suprotnosti sa onim što oni vide da je potrebno kako bi se taj dio svijeta istinski demokratizirao. Za te kritičare „muslimanski svijet“ jednostavno ne postoji, kao što ne postoji niti jedan jedinstven Zapad. Oni podsjećaju kako ne dijele svi ljudi koji žive na Zapadu isti sistem vrijednosti, ista uvjerenja, niti svjetonazor.

Tako npr. Endy Bayuni, urednik indonežanskog lista The Jakarta Post, osvrćući se na historijski Obamin govor u Kairu smatra kako i sam predsjednik Amerike u tom govoru priznaje da je „upravo islam nosio baklju znanja vijekovima, praveći put evropskoj renesansi i prosvjetiteljstvu“, što dokazuje da je on kontinuirano bio dio savremene civilizacije i da se njegov doprinos nalazi u korijenima evropske renesanse i prosvjetiteljstva koje je stvorilo današnji tzv. Zapad. Islam je i dio Zapada koji ga je djelomično oblikovao, a ne nešto njemu strano ili vanjsko.

Geografski gledano, muslimanski svijet ne postoji, jer se on ne može ograničiti samo na zemlje Bliskog istoka- tvrdi Bayun. Šta je sa Indonezijom, Indijom, pa ako hoćete i sa rastućom populacijom muslimana u Americi i Evropskoj Uniji? Muslimanski svijet se, također, ne može definisati kroz rasu niti kulturu. Velikom broju ne-Arapa muslimana, kao i ne tako maloj zajednici Arapa nemuslimana smeta stalno izjednačavanje islama sa arapskom nacijom. Isto tako je nekorektno pretpostavljati kako više od milijardu muslimana širom svijeta pripadaju jednoj te istoj kulturi. Tzv. muslimanski svijet je izrazito kulturološki raznolik, a i u vjerskom smislu među muslimanima postoje izrazite sektaške, teološke i vjersko-pravne razlike.

On, nadalje, smatra kako generalizacija pitanja kao što su sloboda, demokratija, vjerska tolerancija i tzv. gender jednakost o kojima je Obama govorio kao o glavnim izvorima tenzija između muslimanskog svijeta i Amerike na čitav muslimanski svijet može biti jako problematična. „Muslimanski svijet“, danas, čine stasavajuće demokratije kao što je, prema Bayunovom mišljenju, Indonezija i Turska, gdje sloboda i jednakost postaju temeljne vrijednosti, ali ga isto tako čine i brojne vojne diktature i apsolutističke monarhije. Gdje u tzv. muslimanski svijet uvrstiti muslimanske manjine u Indiji, Kini, Evropi i Americi koje su prisvojile brojne univerzalne i lokalne vrijednosti naroda i kultura u kojima žive? Sagledaju li se stvari ovako, onda je očito da ne postoji jedan „muslimanski svijet“ i zato ne bi trebala postojati niti jedna američka politika prema svim muslimanima, nego više njih.

Muhammed Jusić

Izvor: Al Jazeera Balkans

Komentariši