Izmjene Ustava Islamske zajednice u BiH važnije od izbora za reisu-l-ulemu

izmjene-ustava-islamske-zajednice-u-bih-vaznije-od-izbora-za-reisu-l-ulemu

Ustavne promjene koje bi uvažile ove i neke druge dobre sistemske prijedloge, koji su se čuli u dosadašnjoj javnoj raspravi, mogle bi se dugoročno pokazati važnijim od predstojećeg nam izbora za poglavara Zajednice i zato ih treba provesti sad kad se sistem pokrenuo. Neka nam u tome dragi Bog pomogne!

Od 1995. godine nije bilo značajnije godine za Islamsku zajednicu u BiH od ove koju trošimo. I dok su mnogi, razumljivo, zaokupljeni izborom novog poglavara Zajednice, pred nama je prije tog važnog zadatka gotovo podjednako važan a možda i važniji posao, onaj izmjene Ustava IZ-a u BiH. Pri tome mislim da su izmjene odredaba koje se tiču reisu-l-uleme ponajmanje potrebne. Kako je vladavina prava jedna od vrhovnih vrijednosti uspješnih zajednica a ustav kruna svakog pravnog sistema, ovdje želim iznijeti nekoliko prijedloga za izmjene ustava u nadi da će oni koji budu mogli direktno utjecati na konačni izgled novog ustava naći za shodno da ih ugrade u svoje prijedloge.

Nema sumnje da je dosadašnji ustav omogućio Zajednici da relativno uspješno prebrodi ovih teških petnaest godina ali i da nije adekvatna platforma za njen dalji neometan razvoj. Iako smo se doveli u neugodnu situaciju da ovaj važan posao završavamo pred izbore za reisu-l-ulemu, ne mislim da je to opravdanje za njegovo odlaganje. Naime, najveća potreba za izmjenama nije u tom domenu a izbori koji su pred nama ne afektiraju Sabor koji će u konačnici izglasati izmjene. Imajući to na umu i ostavljajući postrani manje važna pitanja, koja su ionako već uočena u dosadašnjoj raspravi, predlažem sljedeće izmjene.

 

Načela rada Islamske zajednice

U Ustav (Preambula i čl. 16) treba vratiti načela smjenjivosti organa i funkcionera te načelo dogovaranja u vođenju poslova jer „oni (vjernici) se o svojim javnim poslovima dogovaraju“ (Ve emruhum šura bejnehum). Ovo je krunski kur'anski ajet na temu vođenja javnih poslova muslimana te nam kao takav treba biti vodilja u uređivanju i vođenju naše zajednice, pa i u provedbi izmjena ustava. Tek kad sami primijenimo ovo načelo u svome radu, moći ćemo legitimno i od drugih tražiti da to čine. Ujedno bi se njegovim dosljednijim provođenjem potvrdila definicija IZ-a kao zajednice muslimana, odnosno vjernika, a ne primarno njenih uposlenika i službenika.

Također, nužno je proklamirati opće načelo sprečavanja sukoba interesa. Nemoguće je u relativno maloj zajednici sa tako mnogo rodbinskih, tazbinskih, generacijskih i interesnih veza provesti striktnu politiku sprečavanja sukoba interesa, ali u određenoj mjeri jeste i treba da je moguće. Ova kao i postojeća ustavna načela treba poštivati u procesu izrade amandmana a kasnije razraditi i provoditi nižim aktima.

 

Karakter i organizacija Zajednice

Imperativ nam je sačuvati postignuti stepen jedinstva i integracije zajednica u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji jer je to, između ostalog, snažan mehanizam osiguranja neovisnosti zajednica izvan BiH u odnosu na tamošnje nacionalne vlasti. Naime, dokle god muraselu glavnim muftijama u ovim zemljama bude izdavala Zajednica sa sjedištem u Sarajevu, tamošnje vlasti neće moći u cijelosti staviti zajednice u tim zemljama pod svoju potpunu kontrolu kao što nigdje nijedna vlast u cijelosti ne uspijeva staviti pod kontrolu Katoličku crkvu.

Ranije uočene nelogičnosti u reguliranju odnosa između zajednice u BiH i ostalim zemljama treba riješiti na način da se uvede dvostepena organizacija pri čemu bi zajednički organi bili: Vrhovni sabor, Reisu-l-ulema, Ulema medžlis, Ustavni sud i tijelo koje bira reisu-l-ulemu. Vrhovni sabor bi se mogao birati direktno ili posredno iz zemaljskih sabora. Ulema medžlis sa reisu-l-ulemom na čelu okupljao bi sve sadašnje muftije, osim vojnog (koji je resorni, a ne teritorijalni kao ostali) te eventualno muftiju za dijasporu o čijem uvođenju bi trebalo razmisliti. Time bismo imali u potpunosti pokriven teritorij na kome obitavaju pripadnici Islamske zajednice.

S obzirom da bi u nadležnosti Ulema medžlisa pored predstavljanja Zajednice i koordinacije zajedničkih poslova od strateškog značaja bilo i izdavanje fetvi (Vijeće za fetve), član Ulema medžlisa bi trebao biti i fetva-i emin.

U Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji ostali bi sabori i mešihati, dok bi u Bosni pored sabora (sada bez članova iz SLO, HR i SRB) bio zadržan Rijaset na čelu sa reisu-l-ulemom ali u izmijenjenom sastavu. Rijaset bi, naime, postao istinski centralni izvršni organ IZ-a na teritoriji BiH u kome bi sjedili šefovi odjela (resora/sektora) kao što su obrazovni, imamski, finansijski, administrativno-pravni, medijsko-izdavački, humanitarni, porodično-omladinski i slično. O broju članova odlučuje sabor drugim aktom koji se može lakše mijenjati po ukazanoj potrebi. U svakom slučaju u njemu bi sada od svih muftija bio samo vojni, kao resorni muftija. Direktori medresa, dekani i vjeroučitelji trebali bi biti uključeni u rad Rijaseta preko nekog vijeća u Odjelu za obrazovanje a imami preko Odjela za imamski rad. U sadašnjem Rijasetu prepliću se teritorijalno članstvo (muftije) sa funkcionalnim / resornim (šefovi nekih službi) sa institucionalnim / agencijskim (direktori).

Čine se opravdanim zahtjevi da imami i drugi nosioci vjerskog autoriteta u Zajednici te vjeroučitelji budu predstavljeni određenim brojem mjesta u saboru, koja bi bila rezervirana za njih jer je to predstavničko tijelo, a ne Rijaset. Također, ne bi bilo ništa prirodnije od toga da Ustav posebnom glavom tretira poziv i položaj imama i drugih nosilaca vjerskog autoriteta u Zajednici.

 

Reisu-l-ulema i muftije

Sadašnji Ustav reisu-l-ulemu i muftije čini premoćnim na različite načine, uključujući to što im daje pravo ukidanja odluka nižih organa „ukoliko one nisu u skladu sa propisima Islamske zajednice“ (čl. 82). To je previsok nivo diskrecije i potencijalno opasan aranžman koji treba korigovati dok još nije kasno zamjenjivanjem ovog prava veta pravom da reisu-l-ulema, odnosno viši organ neku odluku može vratiti nižem organu na ponovno izglasavanje uz kvalificiranu većinu ili da ga proslijedi Ustavnom sudu na ocjenu ustavnosti i zakonitosti. Odredba o zaustavljanju od izvršenja odluka do njihovog usklađivanja sa islamskim propisima (čl. 59) prihvatljivija je, mada se i ona može referirati na Ulema medžlis.

Pošto je zbog blizine izbora za reisu-l-ulemu osjetljivo suštinski zadirati u odredbe koje se odnose na ovaj organ, treba se maksimalno sustegnuti od takvih intervencija. Budu li se, pak, činile neke značajnije intervencije, najpreče bi bilo mandat reisu-l-ulemi skratiti na dva mandata od po pet godina. Kada je donošen važeći ustav, vjerovatno se vodilo činjenicom da je tada u Francuskoj predsjednik mogao biti biran dva puta na po sedam godina. Više to ni tamo nije slučaj, što bi trebalo da bude znak i nama da je četrnaest godina predug period.

Postoji mnogo razloga da Ustav predvidi da se reis-l-ulema bira između više kandidata na osnovu prezentiranih programa unutar izbornog tijela. To bi značilo da nije dopušteno animirati glasače (tj. „voditi kampanju“ ) za reisu-l-ulemu izvan tog tijela. U ustav treba vratiti odredbu da kandidat za reisu-l-ulemu treba imati i visoko islamsko obrazovanje. Konačno, dobar je prijedlog da se u ustav ugradi načelna odredba o uredu bivšeg reis-l-uleme jer se tako čuva dignitet institucije ali i olakšava smjena na tom nivou. Taj će ured vjerovatno najmanje trebati sadašnjem poglavaru naše Zajednice.

 

Ograničavanje mandata

Nesumnjivo najnužnija intervencija na Ustavu je dosljedna provedba već proklamovanog načela ograničenosti mandata (čl. 16 sadašnjeg ustava). Drugim riječima, zagovara se uvođenje ograničenja mandata za sve rukovodne funkcije na dva (uzastopna?) mandata po četiri godine (eventualno pet godina za muftije) u istoj instituciji, odnosno na istom medžlisu ili muftiluku. Ovim bi se dinamizirala zajednica, otupila oštrica sukoba pri izboru na čelne funkcije te ublažila tendencija ka autokratskom upravljanju. Trenutno su u Zajednici ograničeni mandati samo dvije funkcije sa najvećim potrebnim kvalifikacijama: reisu-l-uleme i dekana. (Alternativa ograničenju broja mandata je radikalno smanjivanje ovlasti rukovodiocima, što bi značilo radikalnu promjenu u odnosu na sadašnji način funkcioniranja. To bi zahtijevalo fino kalibriranje za što sada očito nema vremena. U svakom slučaju, ovdje predložene izmjene ne utiču na funkcionalnost (tj. ne zadire se u ovlasti) već se samo osujećuje saživljavanje organa i institucija sa pojedincima.)

Što se tiče različitih primjedbi na ovaj amandman, valja imati na umu da se o načelnim protuargumentima mogu voditi beskonačne rasprave. Najjači argument u korist ograničavanja mandata je da svi uspješni sistemi poznaju ovu praksu, dok su protiv nje sistemi i pojedinci koje mi uglavnom ne odobravamo i pod čijom vlašću nikada ne bismo dobrovoljno živjeli. Usporedbe sa katoličkom i pravoslavnom crkvom jednostavno nisu na mjestu jer su to vjerske zajednice koje funkcioniraju na potpuno drugačijem, klerikalnom modelu. Primjedba da se bez nekih ljudi ne može besmislena je jer smjena jednom mora doći, pa je stoga uvijek dobro sjetiti se engleske poslovice koja kaže: Groblja su puna nezamjenjivih ljudi. Također treba imati na umu da je jedan od rijetkih aksioma politologije onaj lorda Aktona (um. 1902) da vlast / moć korumpira, a da neograničena vlast korumpira neograničeno.

Uz to, jednostavno se ne smijemo miriti sa tim načinom razmišljanja da za naše vodeće ljude nema adekvatne zamjene. (To može biti tačno u rijetkim pojedinačnim slučajevima ali kumulativno sigurno ne stoji). Jer taj potcjenjivački odnos spram podređenih u osnovi je svake diktature a poštovanje prema njima u osnovi svake demokratije pa i božanskog određenja da svaka osoba ima autonomiju, tj. da je sposobna u svoje ime donijeti najvažniju odluku svoga života, koju će vjeru izabrati. Ne stoji ni primjedba da premijeri u mnogim uspješnim zemljama nemaju ograničene mandate iz razloga što ti sistemi imaju opće izbore kakve IZ dugo neće imati. Također je (samo)zavaravanje da je dovoljno svake četiri godine provjeravati mandate imajući u vidu da mi nemamo razrađen sistem ocjenjivanja učinka rukovodilaca te da uglavnom ne možemo smijeniti ni portira, imama, profesora u medresi ili asistenta na fakultetu koji ne radi svoj posao kako valja jer smo višestruko premrežena zajednica generacijski, rodbinski i tazbinski. Biti profesionalan često znači narušiti rodbinske veze a to su dileme pred koje sebe ne bismo trebali dovoditi.

Kada su praktični prigovori u pitanju, o njima treba razgovarati i za njih tražiti praktična rješenja ali oni ne mogu biti prepreka za načelno postavljanje stvari na zdrave osnove. U tom smislu opravdano je dati Zajednici vremena da se spremi za jednu takvu tranziciju tako što bi se svi dosadašnji mandati računali kao prvi. To bi nam dalo četiri do osam godina da se pripremimo tako što ćemo, naprimjer, ponovo procijeniti gdje nam zaista treba profesionalni glavni imam a gdje ne. Ovaj prijedlog je tim važniji što na odobravanje nailazi prijedlog da se muftijama omogući obavljanje funkcije muftije do 70. godine života.

Prigovori koji po istom osnovu traže rotaciju profesora u našim obrazovnim institucijama očito ne razumiju ili neće da razumiju o čemu je ovdje riječ. Profesori ne raspolažu nikakvim budžetom i ni s kim ne upravljaju. Pa ipak, za utjehu takvim predlagačima može biti saznanje da svi saradnici i nastavnici naših fakulteta, osim redovnih profesora, sada potpisuju ugovore o radu na četiri godine s mogućnošću još samo jednog izbora u isto zvanje. Da stvari više nisu samo formalne prirode, najbolje pokazuju otkazi uručeni ovih dana profesorima na Filozofskom fakultetu u Sarajevu po nalogu kantonalnog inspektora koji je nadležan i za Fakultet islamskih nauka u Sarajevu.

Kako je ovo suštinski zahvat koji se tiče stotinjak najvažnijih pozicija u Zajednici, skeptici tvrde da je nemoguće očekivati da ovakav amandman dobije podršku. Želim ipak vjerovati drugačije. Prvo, najbolji u svome poslu ne trebaju brinuti jer će dobiti priliku da brže napreduju a za ostale je svakako bolje da dobiju zamjenu. I drugo, nisu nepoznati slučajevi da su ljudi na pozicijama moći usvajali izmjene koje su ograničavale upravo njihovu moć. Prisjetimo se bivšeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića koji je nadgledao prijelaz Hrvatske s predsjedničkog na parlamentarni sistem.

Jasno je da nema retorike koja ovaj prijedlog može učiniti ljepšim onim pojedincima koje on eventualno može prisiliti da se vrate na svoje ranije pozicije. S obzirom da je sada već jasno da je ovo vrlo kontroverzan prijedlog, bilo bi dobro staviti ga na neku vrstu referenduma među imamima i drugim uposlenicima u Zajednici, makar putem ankete. Bio bi to način da se makar jednom čuje njihov glas o njihovim pretpostavljenim kad već za to nemaju priliku kod njihovog imenovanja. A to je još jedna anomalija u sadašnjem sistemu. Naime kod svih drugih izbora i imenovanja (reisu-l-uleme, dekana, direktora) direktno potčinjeni imaju mogućnost utjecati na izbor svoga pretpostavljenoga putem direktnog glasanja ili preko svojih predstavnika u upravnim odborima. Jedino imami nemaju nikakvog formalnog upliva prilikom imenovanja glavnog imama, niti glavni imami prilikom imenovanja muftija.

 

Zamjenik reisu-l-uleme

Predloženo ukidanje zamjenika reisu-l-uleme je pretjerana reakcija na mogući problem koji proizvodi sadašnji način njegovog biranja. Ko god bude reisu-l-ulema sa ovolikim nadležnostima, trebat će mu zamjenik. Dovoljno je predvidjeti da se zamjenik bira u paketu sa reisu-l-ulemom. (Amerikanci, naime, nikada ne biraju potpredsjednika a imaju ga). Tada se ne bi moglo desiti da zamjenik dobije više glasova od samoga reisa ili da to postane osoba s kojom reis ne može kvalitetno sarađivati.

 

Sabor

S obzirom na moć reisu-l-uleme i muftija važno je ojačati Sabor na sljedeće načine:

1) izmjenom izbornog sistema na način obrazložen u narednom paragrafu,

2) uspostavom sekretarijata Sabora koji bi imao najmanje dvije osobe: sekretara i revizora koji bi kontrolirao izvršenje budžeta, te

3) usaglašavanjem sastava Sabora s brojem vjernika na različitim muftilucima. Od proporcionalne zastupljenosti treba odstupati samo u slučajevima jakih historijskih ili strateških argumenata (npr. istočna BiH).

 

Izborni sistem

Sadašnji izborni sistem jedno je od lošijih rješenja u radu IZ-a. Ustav nije odgovoran za to ali jeste ostavio prostor za takvo rješenje. Izborni sistem predviđen Ustavom iz 1990. mnogo je vjerniji načelu šure. On predviđa da kandidatske liste ne sastavljaju izborne komisije, već da „u izuzetnim okolnostima u fazi kandidovanja, komisija za izbor i imenovanja može odbiti kandidaturu određenih lica za koja se ustanovi da ne ispunjavaju uslove za članove u organima Islamske zajednice“. Povratak takvom sistemu izbora osnažio bi legitimitet organa koji se na njima biraju, dugoročno podigao procenat učešća vjernika na izborima u Zajednici ali i poslužio kao dobra škola demokratije uopće. Izbori bi se mogli pojednostaviti tako što bi izbornu skupštinu za Sabor činili delegati džemata u skupštinama medžlisa.

 

Način odlučivanja

Po sadašnjim odredbama kolektivni organi IZ-a odluke donose prostom ili dvotrećinskom većinom prisutnog broja članova. To znači da manjina ukupnog broja može donijeti validnu odluku pa i promijeniti Ustav za što je sada potrebno manje od apsolutne polovine članova Sabora. Stoga je potrebno predvidjeti da kolektivni organi svoje odluke donose predviđenom većinom ukupnog broja svojih članova. Ustavne promjene koje bi uvažile ove i neke druge dobre sistemske prijedloge, koji su se čuli u dosadašnjoj javnoj raspravi, mogle bi se dugoročno pokazati važnijim od predstojećeg nam izbora za poglavara Zajednice i zato ih treba provesti sad kad se sistem pokrenuo. Neka nam u tome dragi Bog pomogne!

dr. Ahmet Alibašić

Izvor: Preporod, 1. april 2012. godine

Komentariši