Na svačijoj kući ima stakla

na-svacijoj-kuci-ima-stakla

Svako od nas treba se zapitati zašto bismo mi ovdje vodili stare ili tuđe, i samim tim unaprijed izgubljene bitke? Ako ne možemo ‘dokazati’ svojim prijateljima možemo sebi s obzirom da je situacija alarmantna. Jer ako ima alameta da smo osuđeni na propast na ovim prostorima to su zloba i pakost koji kuljaju iz naših međusobnih trvenja dok se din-dušmani naslađuju u njima i na miru provode svoje paklene planove. Budimo odgovorni i smilujmo se svojoj djeci i unucima. Zbog njih nemojmo odgoniti svoje prijatelje od sebe. U protivnom uistinu ćemo svi postati žrtve vlastite gluposti.

Koji musliman u ovoj zemlji ovih dana nije zabrinut za budućnost svojih potomaka taj ili nije obaviješten ili zna nešto što mi obični smrtnici ne znamo. Savremena historija bosanskih muslimana obiluje iskušenjima. Jedno od najzačudnijih koje ih je snašlo je ono da im se prijatelji između sebe ne podnose. Štaviše, često su jedni drugima zakleti neprijatelji. Uzmimo samo tri ponajveća saveznika BiH u proteklih dvadeset godina: Sjedinjene Države, Saudijsku Arabiju i Iran i biće dovoljno. (Jedno vrijeme u Islamskoj zajednici bilo je popularno susrete sa iranskim i američkim delegacijama otvoriti polu-šalom da naše vjerske institucije najbolju saradnju imaju sa Iranom i SAD. Nisam siguran da se to i danas dešava).

Na međusobne političke odnose ove trojke nema potrebe ovdje podsjećati. Stvar međutim dodatno komplicira činjenica da svaka ova država ili njeni građani aktivno zagovaraju bitno različite svjetonazore te da su sebi našli pristalice u ovoj zemlji. Iz toga proizlaze najmanje dva teška pitanja za bosanske muslimane i njihove lidere:

1) s kojom državom ili režimom sarađivati i

2) u kojoj mjeri dopustiti prisustvo novih ideoloških i vjerskih tumačenja i praksi. Ovaj napis pledira da trasira principijelne odgovore na ova dva pitanja.

 

Niko nije savršen

Posebno u posljednje vrijeme iz različitih izvora i s različitih strana slušamo kritike na račun naših savezništava. Nešto od tih kritika stoji a nešto i ne stoji. Tako bi se skoro svaka riječ ispisana ovih dana o Saudijskoj Arabiji i njenoj navodnoj sprezi sa El-Kaidom i rušilačkoj ulozi u BiH mogla bez po muke pobiti na ravni čiste faktografije. No nije to cilj jer se demantiranje dosada pokazalo izlišnim. Umjesto toga želimo sugerirati načelno pravilo da mi kao narod, država i zajednica trebamo surađivati sa svim državama i vladama koje ispunjavaju jedan minimalni uvjet kada je u pitanju njihov odnos prema vlastitom stanovništvu. To je garantiranje prava na život i povezanih prava kao što su sloboda od torture, sakaćenja i izgladnjivanja. Nakon toga, da li su te države liberalno demokratske republike, ustavne ili apsolutne kraljevine, vojni režimi, revolucionarna vijeća itd. uglavnom se nas ne tiče. Drugim riječima, kada jedna vlada počne da puca po svome narodu poput Mubarakove, Gadafijeve, Salihove i Asadove tada više ne bismo smjeli preko toga šutke prelaziti. Ovakav stav počiva na shvatanju da sva ljudska prava nisu iste kategorije; da su i mnoge zapadne zemlje donedavno bile neliberalne te da su određene povrede ljudskih prava i sloboda prisutne u svakoj političkoj zajednici. (Vidi više kod Amitai Etzioni, „Should We Support Illiberal Religious Democracies?“, The Political Quarterly 82: 4 okt.-dec. 2011, 567-573.)

Na svjetskoj političkoj sceni nema svetaca i savršenih prijatelja. Budemo li ih tražili ostat ćemo sami. Naime, svakom svome savezniku vrlo lahko bismo ovdje mogli pobrojati podugu listu grijeha: od međunarodnih i domaćih do onih počinjenih prema nama. Jer ne vode samo „vehabije“ prosvjetiteljski džihad ovdje, i ne interveniraju samo oni u bosansku uobičajnost islama, i ne kaleme samo oni davno okalemljenu voćku bosanskoga islama. Sve bi se to moglo lahko pobrojati. Ko imalo prati dešavanja na našoj vjerskoj sceni zna da tzv. „vehabijski“ misionarski rad nije (bio) najprisutniji. Samo u prošloj godini to su potvrdila dva ozbiljna znanstvena rad od kojih jedan „vehabijski“ angažman na Balkanu naziva intermecom. (Kerem Öktem, New Islamic actors after the Wahhabi intermezzo: Turkey’s return to the Muslim Balkans, European Studies Centre, University of Oxford, December 2010., str. 18 i Harun Karčić, “Islamic Revival in Bosnia and Herzegovina: foreign factors, their activities, and the reaction of the Islamic Community“, magistarski rad odbranjen na Univerzitetu u Bolonji, 2010. godine.)

Nije dakle pitanje znanja. Nije ni pitanje hrabrosti. Nije naša šutnja ni kupljena ni iznuđena. Ali jeste pitanje svrhe, smisla, cilja, razloga, pa ako hoćete i mudrosti. Čemu bi sve to služilo i kome bi odgovaralo? Da se naši neprijatelji naslađuju? Da izgubimo još jednog prijatelja ma kako bio nesavršen? Da ostanemo sami na balkanskoj vjetrometini? To bi bio vrhunac gluposti protiv koje dižemo glas. Ne. Odbijam upasti u tu zamku svjestan da bi ovaj tekst bio mnogo ‘sočniji’ kad bi njegov autor popustio niskom porivu da pobroji sve što je pročitao ili čuo u fetvama, knjigama, slikovnicama, ilahijama i na predavanjima ove fondacije ili onog instituta. Radije ću biti dosadan nego destruktivan! Jer i to su naši prijatelji. Oni su bili i jesu uz nas onako kako oni misle da treba da budu. Zbog nas su sarađivali sa svojim neprijateljima. To se ne zaboravlja. Svakako, voljeli bismo kad bi oni imali više razumijevanja za nas ovdje, i za svoje opozicionare i pripadnike drugih mezheba tamo kod njih, i za pobunjenike u nekim arapskim zemljama, …. Ali ako nemaju, ne mislim da trebamo i smijemo od njih praviti svoje neprijatelje. Jer ni naši drugi prijatelji nisu savršeni. Jedan naš američki prijatelj, inače stručnjak za studije genocida, se čudi nama Bosancima što volimo Billa Clintona. Veli, Amerikanci su nas mogli ranije spasiti i nisu nas morali zaustaviti pod Banja Lukom 1995. godine! Možda jesu a možda i nisu ali ako ćemo mak na konac znam da nisu morali nikako intervenirati. Ipak, spasili su ovo što su spasili i pomogli nam da stanemo na noge kako tako. I, svakako, spasili su Kosovo. Uz to i oni imaju svoje rane i svoja neslaganja. Nije ista vlast počela rat u Iraku i otvorila Guantanamo i ova koja te dvije tamne strane američke povijesti pokušava zatvoriti. Naši prijatelji, nažalost, nišu savršeni… A nismo ni mi. Mnogi se muslimani zadnjih godina pitaju kako to da bosanski muslimani nakon svega što smo za njih učinili mudžahide šalju na Guantanamo, drže ih po zatvorima, glasaju protiv Irana i Palestine?

Neki dan sam čitao tekst nekog Palestinca u tom tonu. Grozno! Piše tako jer ne zna ili neće da zna za naše muke i naše viđenje stvari. A mi ni sebi ne možemo da pomognemo pa da formiramo bilo kakvo Vijeće ministara. I kako god nalazimo izgovor sebi tako ga moramo naći i svojim prijateljima dokle god je to moguće. Zato prije nego se brzopleto u afektu bacimo kamenom na nečiji prozor sjetimo se da i na našoj kući i na kući naših prijatelja ima stakla, kako slikovito kaže jedna arapska poslovica.

 

Islamski pluralizam kao preduvjet našeg jedinstva

Kad su posrijedi strani ideološki i vjerski uticaji nisam bez preferencija ali vjerujem u dva sunijska pravila:

1) svako ko se okreće kibli i izjašnjava se kao musliman prihvatamo ga kao takvog, i

2) ummet ne griješi.

Zato vjerujem da načelno svim miroljubivim i dobronamjernim muslimanima treba pustiti da djeluju, svakako uz uvažavanje temelja islamske tradicije Bošnjaka koji su, takvi kakvi jesu, žeravicu islama sačuvali upaljenom šest stoljeća. To bi, naprimjer, značilo da nijedna skupina ne otvara mjesta za islamske obrede, ma kako se ti objekti nazivali, izvan sistema džamija i mesdžida u Islamskoj zajednici, niti da džumu-namaz obavlja bez saglasnosti poglavara IZ. To bi, također, značilo da stranci poštuju mektebske i vjeronaučne planove i programe IZ u svojim ustanovama ako ih imaju, i da ne mijenjaju temeljni sunnijski narativ o ranim generacijama islama, niti da suštinski zamjenjuju razumijevanja tako centralne institucije kao što je Poslanička tradicija (Sunnet). Ako neko misli da ništa nije ostalo vara se. Tako je mnogo polja i pitanja oko kojih možemo razviti kvalitetnu saradnju. Mi ih lahko ne identificiramo upravo zato što na njima jedva da smo počeli raditi i utoliko nam je saradnja potrebnija. Ilustracije radi, to su oblasti obnove islamske misli uopće i islamske društvene misli posebno, zatim reforme islamskoga prava, unapređenja islamskog obrazovanja, iznalaženja akaidskih odgovora na izazove moderne i postmoderne i tako dalje. Sve to nema ništa sa sektaškim elementima koji nas razdvajaju.

Svakako, o granicama tog uvažavanja može se i treba razgovarati ali to je princip: niko sa strane ne može jednostrano mijenjati ključne elemente naše tradicije. O ostalom ćemo se dogovoriti. Uostalom, u Bosni se može biti svašta i ništa pa neka se može biti i islamsko ovo i ono. Ovakav stav inspiriran je djelimično i saznanjem da na današnjem vremenu u slobodnom društvu strane uticaje nije moguće potpuno spriječiti. K tome, preusko definirano jedinstvo neminovno će nas odvesti u raskole, kao što se da vidjeti iz naših rasprava svih ovih godina. Nukleus našeg jedinstva najčešće i najvatrenije razbijaju oni što se u njega najglasnije zaklinju. Ne bi trebalo da nam smetaju ni jedni ni drugi ni treći dobronamjerni muslimani ali onima kojima smetaju jedni zbog toga što su stranci trebali bi smetati svi stranci po istom osnovu. Od svih stavova u životu najneprihvatljivija je neprincipijelna principijelnost jer je suštinski licemjerna.

Budimo, zato, dosljedni i nemojmo sebi i onima koje simpatiziramo mjeriti jednim a ostalima drugim aršinima. To dodatno amplificira naše greške. Jasno, najbolje bi bilo kad bi nas naši prijatelji ostavili na miru, kad bi imali malo više milosti za nas, kad nam ne bi ovdje donosili svoje ratove. Eto im njihovih prostranstava pa neka se udaraju ako već moraju ili drugačije neće i ne znaju. Ali tu nam molbu neki neće da uslišaju. Hoće na ovih ni dva miliona muslimana da vježbaju svoje retoričke i svake druge vještine i da nas kao eto štite od stranih uticaja. Ali mi bismo morali biti odgovorniji jer ipak o nama se radi. Naše reakcije moraju biti usmjerene i odmjerene. Pri tome, jedini štit od katastrofe samouništenja vidim u podizanju stepena uzajamne tolerancije, međusobnom priznavanju, prihvatanju i uvažavanju; u onome što se može nazvati islamskim pluralizmom. Mnogi se od nas sa nostalgijom sjećaju vremena kada smo, kako pripovijeda profesor Abdulhamid Ebu Sulejman, klanjali kao vojska. Ali neovisno od toga šta ko mislio o tome svi bi trebali prihvatiti životnu činjenicu da takva uniformnost više nije moguća nigdje osim u Sjevernoj Koreji jer su preduslovi za nju isključenje iz Interneta, kontrola uvezenih knjiga na granicama, cenzura i tome slično. Na kraju, svako od nas treba se zapitati zašto bismo mi ovdje vodili stare ili tuđe, i samim tim unaprijed izgubljene bitke?

Ako ne možemo ‘dokazati’ svojim prijateljima možemo sebi s obzirom da je situacija alarmantna. Jer ako ima alameta da smo osuđeni na propast na ovim prostorima to su zloba i pakost koji kuljaju iz naših međusobnih trvenja dok se din-dušmani naslađuju u njima i na miru provode svoje paklene planove. Budimo odgovorni i smilujmo se svojoj djeci i unucima. Zbog njih nemojmo odgoniti svoje prijatelje od sebe. U protivnom uistinu ćemo svi postati žrtve vlastite gluposti.

dr. Ahmet Alibašić

Izvor: Preporod, 1. januar 2012. godine

Komentariši