Arapsko proljeće i Američka jesen: Šta čeka BiH?

arapsko-proljece-i-americka-jesen-sta-ceka-bih

Sami građani moraju s većim oprezom prihvatati priču o ugroženosti koja dolazi od političara sumnjivog morala. Strah za kolektivnu budućnost moraju početi balansirati brigom za egzistenciju, više vjerovati svojim očima i odbijati da budu manipulisani, da ne kažem glupi.

Prvo se spalio rahmetli Bu Azizi, jer mu ugojeni režimski psi nisu dali da zaradi koru hljeba. A onda je krenulo: pao je mafijaški bos Zejnulabidin, pa korumpirani Mubarak, pa kriminalni Gadafi. Sirija i Jemen još gore. Onda je počelo i po Americi i Evropi: sindikalni protesti u Wisconsinu, neredi u Londonu, i sada okupacija finansijskog centra svijeta, Wall Streeta.

Mnogo je razlika i sličnosti među ovim događanjima, ali je jedna sličnost frapantna: dobri momci u ovim događajima ne govore o neprijateljima druge vjere, rase ili države. O njima govore sada već osvjedočeni loši momci. Dobri momci (i djevojke) govore o temama koje smo gotovo bili zaboravili: pohlepi velikih kompanija i njihovih uprava, socijalnoj nepravdi, prevelikom uticaju novca na političke institucije i političare, korupciji na najvišim nivoima, te odsustvu zakonske regulative koja bi sve to sankcionirala.

 

Kulturne razlike i dimne zavjese
Svjedočimo li kraju jedne ere koja je trajala od pada Berlinskog zida, kada smo mnogo slušali o ‘sukobu civilizacija’ i ‘ratu protiv terorizma’, dok su pojedinci i udružene grupe u tišini skupljale ogromno bogatstvo i u konačnici svijet doveli na rub najveće ekonomske katastrofe od velike depresije?

Nema sumnje da kultura i vjera igraju važnu ulogu u historiji, ali nikada toliku da bi potisnuli vječitu ljudsku želju za bogaćenjem. I nema u tom bogaćenju ništa sporno, dok je pošteno. U posljednje tri godine sve je više dokaza da većina bogatih nije pošteno zaradila svoje bogatstvo. Bogati često nisu najvrjedniji i najpametniji među nama, već su jednostavno najdrskije kleptokrate bez imalo obzira za druge i njihovo dobro.

Priča o kulturnim razlikama bila je najčešće samo dimna zavjesa koju su oni vješto proizvodili i koristili. Finansijska kriza je dobrim dijelom otpuhala tu zavjesu i obični ljudi počinju više vjerovati svojim očima nego manipulantima strahom. Zar nije nevjerovatan podatak da je desnica u Francuskoj sa svojom pričom o ugroženosti od imigracije najuspješnija tamo gdje je imigranata najmanje?

Gdje je BiH u svemu? Čime se to u BiH može pošteno zaraditi mjesečna plaća od 220, odnosno 180 hiljada KM, kolike su bile najveće plaće prošle godine u mikrokreditnim organizacijama u BiH? I kako je to moguće? Zašto naše vlasti ne regulišu tu oblast? Kako je moguće da bogati u BiH više ne plaćaju nikakav dodatni porez na svoja velika primanja kao što je bio slučaj do prije par godina? To su pitanja koja se tiču svakog građanina koji plaća porez u ovoj zemlji, jer kad bankarsko kockanje s tuđim parama počne proizvoditi gubitke mi, porezni obveznici, moramo da spašavamo situaciju. Kažu nam: oni su odveć veliki da bi propali!

 

Političari sumnjivog morala

Ne treba imati iluzija da će promjene ići lahko. Sprega finansijske i političke oligarhije je snažna, dobro uhodana i obostrano korisna. Zato je važno da građani daju podršku onim političarima u nas koji, eventualno, odluče da rade na obuzdavanju ove hobotnice. Sami građani moraju s većim oprezom prihvatati priču o ugroženosti koja dolazi od političara sumnjivog morala. Strah za kolektivnu budućnost moraju početi balansirati brigom za egzistenciju, više vjerovati svojim očima i odbijati da budu manipulisani, da ne kažem glupi.

Građani nisu bespomoćni sve dok se glasački listići prebrojavaju pošteno i dok se smije izaći na ulicu bez rizika za život, a to je još uvijek slučaj.  Ne zna se kud ovo vodi, ali dozvolite da imamo nadu. Ovo je iskra. Zahtjevi nisu artikulirani, ali problemi koji ljude izvode na ulice su stvarni: nezaposlenost, siromaštvo, dugovi, lihvarske kamate. Korupcija u svim segmentima društva uz suglasnost političara poprima razmjere koje su dugoročno neodržive. Već se priča da ‘provizija’ na transfere iz budžeta ide do 50%!

Ako je mogao pasti Sanader, koji je Hrvatsku doveo pred vrata EU, zašto ne bi mogli naši političari koji godinama primaju parlamentarne plaće a da ne izađu čestito za govornicu?

Poruka našim političarima, javnim službenicima i uposlenima u finansijskom sektoru je jasna ako žele da je vide dok im još nije kasno: njihov rad će sve više biti predmetom javne pažnje. Nakon Vjekoslava Vukovića, Zijada Turkovića i drugih sličnih slučajeva, biće sve teže ratnu prošlost, saradnju s kriminalcima, velike zarade i nezakonite radnje skrivati iza prenapuhanih priča o nacionalnim neprijateljima, teroristima i drugim babarogama.

Na sreću običnog čovjeka, i Bosne, klasa i socijalni interesi su ponovo u modi.

dr. Ahmet Alibašić

Izvor: www.bportal.ba

Komentariši