Ovaj izvještaj se pojavljuje u vrijeme kada se događa još jedna serija tragičnih epizoda u historiji odnosa između muslimanskog svijeta i Zapada. Napadi 11. septembra ne samo da su traumatizirali SAD, nego su i označili početak jedne nove ere.

Nakon napada uslijedila je kampanja protiv međunarodnog terorizma, napad na Afganistan, rat i okupiranje Iraka, te američke prijetnje Siriji i Iranu. Iako ništa od spomenutog nisu službeno izveli niti “islam” niti “Zapad” kao takvi, nego pojedini akteri iz muslimanskog odnosno zapadnog svijeta, oni su zajedno doprinijeli produbljivanju već postoječih razlika između dvije strane. Trenutna nestabilna situacija dramatično ukazuje na presudnu neophodnost da i muslimanska i zapadna društva razumiju probleme koji ih razdvajaju i faktore koji dovode do uzajamnog nerazumijevanja, tenzija i sukoba.

Ovo izdanje razlikuje se od ostalih po tome što daje muslimansko viđenje glavnih problema koji bitno utiču na odnose između muslimanskog svijeta i Zapada. Ono sadrži rad šest intelektualaca i naučnih radnika; tri sa Srednjeg istoka, jednog iz Evrope, jednog iz Južne Azije i jednog iz Jugoistočne Azije. Autori dolaze iz različitih povijesnih, kulturnih, etničkih, i lingvističkih sredina i predstavljaju različite discipline. Tokom ovog zajedničkog projekta bili su iznenađeni otkričem da dijele slične stavove u pogledu nekih od osnovnih problema koji karakteriziraju odnose između muslimanskog svijeta i Zapada, te da imaju slične ideje o mjerama koje treba poduzeti kako bi se ova pitanja uzela u razmatranje i riješila. Jedan od načina da se smanji jaz između dvije strane mogao bi biti u intenziviranju međusobne interakcije i dijaloga. Ovdje bi trebalo istaći da u modernom muslimanskom svijetu, karakterističnom po svojoj kulturnoj, etničkoj i ideološkoj raznolikosti, ne postoji puna saglasnost u pogledu karaktera i intenziteta pitanja tretiranih u ovom izvještaju.

Fer i uravnotežena komunikacija i interakcija između dvije strane može osnažiti i unaprijediti onu vrstu razumijevanja koja promovira mir i saradnju. Međutim, da bi takav dijalog ostvario planirane ciljeve, on od samog početka mora biti zasnovan na pretpostavci da se ni od jedne strane ne zahtijeva da promijeni svoje mišljenje ili ponašanje. Umjesto toga, tim se specifičnim načinima promišljanja i reagiranja mora dopustiti da ostanu korisne i legitimne osobine i u očima one druge strane. Pitanje onda neće biti ko je bolji ili superiorniji, nego ko priznaje i opravdava drugoga u njegovoj borbi za izražavanje i javno ispoljavanje svoga identiteta a ko ne. To će dalje omogućiti bogaćenje i unapređenje određenih razmišljanja i ponašanja.

Niti jedna strana neće morati ostaviti po strani svoja vjerovanja, nego ih mora izraziti u ovom dijalogu u nadi da će ona stranama u dijalogu međusobno otkriti njihovu stvarnu prirodu i da će one u međuvremenu moći prevazići međusobne razlike. Pod takvim uvjetima dijalog bi vjerovatno mogao promijeniti negativne percepcije i stereotipe, a animozitet i neprijateljstvo zamijeniti razumijevanjem i saradnjom. Ozbiljan dijalog i interakcija ne samo da omogućavaju da se sadašnje i buduće tenzije i sukobi prevazilaze na miroljubiv način, nego oni također pospješuju stabilnost i razvoj. Na taj način oni potiću stvaranje ambijenta u kojem su dobra javna uprava (očitovana u demokratiji) i poštivanje ljudskih prava više ostvarivi.

Ovaj izvještaj je naš pokušaj da stimulišemo jedan takav smislen dijalog. Autori ovih radova bi željeli izraziti svoju zahvalnost Institutu za međunarodne kulturne odnose u Štutgartu za koncipiranje ovog značajnog projekta i za pomoć bez koje njegova realizacija ne bi bila moguća. Posebno bi htjeli zahvaliti dr. Jochenu Hippleru sa Univerziteta u Duisburg-Essenu u Njemačkoj na njegovoj neprocjenjivoj podršci.

Kompletno djelo u PDF formatu možete preuzeti ovdje: