Kršćani i Jevreji u Osmanskoj carevini: funkcioniranje jednog pluralnog društva

Skoro pola milenija, Osmanlije su upravljali jednim od najraznolikijih carstava u historiji. Ovo polietničko i multireligijsko društvo je začuđujuće dobro funkcionisalo. Muslimani, kršćani i Jevreji su jedni uz druge izvršavali svoje vjerske dužnosti i izučavali nauku obogaćujući tako svoje međusobno različite kulture.

Svi podanici ovog Carstva imali su, u različitom obimu, otvorena vrata za napredak i uspjeh. U vrijeme svog vrhunca, Osmanlije su stvorili društvo koje je omogućilo veliki stepen regionalne autonomije, ali je u isto vrijeme postojala fiskalno održiva i vojno jaka centralna vlast sa izrazito velikim finansijama. Osmansko carstvo je klasični primjer pluralnog društva.

Uz sve svoje mahane, pluralna društva su uistinu omogućila različitim zajednicama ljudi da žive zajedno uz minimalan broj krvoprolića. Takva društva su ostvarila veliki uspjeh na tom polju, ako ih uporedimo sa nacionalnim državama koje su ih naslijedile. Posljednjih godina, naučnici su se posvetili izučavanju etniciteta i etnički raznolikih država potaknuti saznanjem o brojnim etničkim sukobima.

Nažalost, većina ovih studija je historijski i geografski ograničena. One se rijetko osvrću na islamski svijet, uprkos činjenici da je jedna od najtrajnijih multietničkih država bilo posljednje islamsko, odnosno Osmansko carstvo. Upravo ova istraživanja nastoje odgovoriti ovim potrebama.

Prikaz knjige:

Knjiga koja ruši brojne mitove – “Kršćani i Jevreji u Osmanskoj carevini – Funkcioniranje jednog pluralnog društva”, Benjamin Braude i Bernard Lewis, prijevod: Mirza Sarajkić i Ahmet Alibašić, izdavač: Centar za napredne studije, Sarajevo 2007.

Nedavno je iz štampe u izdanju Centra za napredne studije- Sarajevo izašla knjiga “Kršćani i Jevreji u Osmanskoj carevini – Funkcioniranje jednog pluralnog društva”, koju su priredili Benjamin Braude i Bernard Lewis.

Radi se o štivu koje tretira prije svega jednu historijsku temu direktno vezanu i za naše šire okruženje. Knjiga je aktuelna i zbog činjenice da historija na Balkanu nikada nije odvojena od sadašnjosti, pogotovo kada se radi o jednoj ovako osjetljivoj naučnoj problematici. Ovo djelo počinje dužim uvodom uređivača Benjamina Braude i Bernarda Lewisa, a zatim slijede tri zasebne studije koje svaka na svoj način pokušava osvijetliti zadanu temu i to: poglavlje Koncept zimme u ranom islamu autora C.E. Boswortha, Utemeljujući mitovi millet sistema Benjamina Braude i Milleti i nacionalnosti: korijeni nepodudaranja nacije i države u postosmanskoj eri, istaknutog profesora historije na University of Wisconsin–Madison.

Posebno je značajna činjenica da se kao priređivač knjige i koautor uvoda potpisuje Bernard Lewis, „neprikosnoveni ekspert“ za prilike u osmanskom carstvu u određenim zapadnim naučnim, ali i političkim krugovima. Uzmemo li u obzir da je Bernard Lewis orijentalist koji u svojim dosadašnjim radovima nije pokazao neke posebne simpatije i naklonost prema islamu i muslimanima, čitava knjiga dobiva na težini i teško će ostaviti prostora dežurnim kritičarima i zagovornicima ukorijenjenih balkanskih mitologija. Prema tvrdnjama samih priređivača jako je teško bilo donijeti generalan stav o položaju nemuslimana na jednom tako velikom prostoru kakvo je bilo Osmansko carstvo i u tako dugom vremenskom razdoblju. Međutim, studija u svojoj suštini pokušava da opovrgne dva, prema autorima, široko rasprostranjena mita vezana za muslimansku toleranciju odnosno netoleranciju.

U Uvodu čitamo: „Jedan (mit, op.M.J.) islam predstavlja netrpeljivim, netolerantnim i nasilnim. Najbolji prikaz ovog mišljenja može se vidjeti u Gibbonovom legendarnom portretu fanatičnog ratnika, koji juri iz pustinje sa Kur`anom u jednoj i sabljom u drugoj ruci, nudeći svojim žrtvama jedan izbor od moguća dva. Drugi mit je onaj koji nam govori o međuvjerskoj i međurasnoj utopiji u kojoj muslimani, kršćani i Jevreji rade zajedno u jednakosti i harmoniji za vrijeme zlatne ere slobodnog intelektualnog pregnuća.“ Odabirom ranije spomenutih studija uređivači su pokušali pokazati kako su oba ova mita „relativno nova, tužno iskrivljena i produkt evropske, a ne islamske historije.“ Istina je kao i uvijek negdje između ove dvije krajnosti, tvrde autori. Položaj nemuslimana u islamu uopće, te u Osmanskom carstvu posebno, mnogo je složeniji i delikatniji od ova dva isuviše uproštena primjera. Za detaljnu analizu i mnoštvo lucidnih zapažanja srdačno preporučujem ovo kvalitetno prevedeno i opremljeno štivo. Prevodioci Mirza Sarajkić i Ahmet Alibašić su bosansku biblioteku obogatili još jednim zanimljivim djelom koje bi trebalo pomoći u borbi protiv mitomanije koja nikada nije donijela nikakvo dobro čovječanstvu, a ni ovim prostorima. Istovremeno, dobili smo priliku da se upoznamo sa izdavačkom djelatnošću Centra za napredne studije u Sarajevu, institucijom koja ima ozbiljne ambicije da kroz imena koja je oko sebe okupila, preraste u relevantan bosanski “think-tank”.

Muhamed Jusić
Prikaz je objavljen u “Preporodu” 1. septembra 2007. godine

Publikciju u cjelosti možete preuzeti ovdje u PDF formatu: